Literarni pokušaji :)

__________ 13 __________

Polako je krenuo naprijed, odmičući nogom dio rascijepanog pisaćeg stola koji je prije samo nekoliko trenutaka krasio bogatu knjižnicu. Rish se pitao koliko je dugo bio u nesvijesti i koliko je daleko u međuvremenu Resw mogao otići. Odgovor mu je došao trenutak kasnije kada je začuo vrisak s donjeg kata dvora. Ovaj put mu neće dopustiti da umakne. Rish nije znao koliko je Resw mogao iščitati sa svitka i stoga je svaka sekunda bila od presudne važnosti. Informacija koja se tamo nalazi ne samo da bi donijela Reswu potpunu prevlast nad dimenzijom ovoga svijeta nego bi čak mogla i destabilizirati delikatnu ravnotežu koja vlada između ovog svijeta i svijeta aretheija, donoseći kaos, uništenje i, naposljetku, prestanak postojana svijeta kakvog poznaje. Potaknut tom stravičnom mišlju, Rish se uputio hodnikom iz knjižnice, izvlačeći svoj Retler iz korica.

__________________________________________________________________________________

Rish i Len dojahali su do brežuljka gdje su vjerovali da će pronaći ženu o kojoj ih je vjetar obavijestio. Čim su sjahali, njihovi aretheiji su se na trenutak rasplinuli i potom odmah preoblikovali u svoja najdraža obličja, risa i vuka. Oprema i torbe rezignirano su otpali s njihovih leđa i ostali ležati u vjetrom uznemirenoj travi. Nigdje nije bilo nikoga.

„Urrnel, ustia'h'ai ronuah?“ zamolio je Rish raspucanu zemlju pod nogama koja je slabašno zadrhtala ali je odala samo Lenove i njegove vlastite otiske čizama koji su vodili od mjesta gdje su sjahali pa sve do njihovih trenutnih pozicija. „Ništa“.

„Nije mogla samo tako nestati“, odgovorio mu je Len, proučavajući spokojni brežuljak na kojem su stajali, tražeći makar maleni znak da je netko prije svega desetak minuta na tom istom mjestu stajao. Nije uspio ništa pronaći i to ga je ljutilo. Nastavio je mumljati formulacije, pokušavajući natjerati zemlju da surađuje no rezultata nije bilo.

Rish je, pak, promatrao Alecto i Moxa koji su intenzivno njuškali zrak na jednom mjestu. Na njegov mentalni upit, Alecto mu je odgovorila. „Ovdje je ishodište poremećaja, osjetim to, a i Mox isto, samo ne mogu odgonetnuti što se dogodilo. Tako je jako da mi prožima cijelo tijelo, jedva da mogu disati! Mislim da bi me trebao poslati natrag, odmah… Imam osjećaj da bih mogla pronaći neke odgovore u svojoj dimenziji."

„Ako misliš da je tako najbolje,“ odvratio joj je Rish kroz mentalnu vezu, osjećajući njezinu zbunjenost i… strah?, „ali nisam presretan što me napuštaš sad. Idi i neka ti je sa srećom potraga! SOLENO SAMATZKA!“ Zadnju rečenicu izgovorio je na glas, promatrajući kako obličje risa intenzivno blijedi sve dok se nije izgubilo u zraku. Uzdahnuvši, odagnao je osjećaj nagle praznine u svome umu i potražio pogledom Lena i otkrio ga dvadesetak metara dalje kako maltretira lokvicu vode, zahtijevajući odgovore.

„Len, trebaš pomoć?“

„Ne, hvala... Ustvari, zaboravio sam formulaciju“, nadodao je, blago porumenjevši. Mox se zahihotao, nimalo zbunjen Alectinim naglim nestankom. Bilo je sasvim normalno otpustiti svog aretheija bez prethodne najave, isto kao što je bilo normalno udisati i izdisati a da se ne obavještava sve prisutne svaki put. „Možeš je pitati je li 'vidjela' što?“

Voda je bila Rishov drugi najdraži element te ujedno i element kojeg je usavršavao posljednje dvije godine na Akademiji, nakon što je završio s četiri godine davljenja s filozofijom te još šest godina napredne teorije i prakse vjetra, što je bio njegov najdraži element kojeg je prvog usavršio. Vodu je izabrao kao drugi element upravo zato što mu je u kombinaciji s vjetrom pružala nevjerojatne mogućnosti za improvizaciju i time bolju obranu. A osim toga, imala je veoma korisnu sposobnost „pamćenja“ određenih slika koje su se odražavale od njene površine. Sve što je trebalo napraviti jest lijepo zamoliti, a Len nikad nije pokazivao dovoljno pristojnosti prema elementima pa ga zato počesto nisu niti htjeli poslušati. Sve što je trebao napraviti jest ubaciti sufiks „–el“ na kraj riječi koja je predstavljala element kojeg je htio upotrijebiti i on bi ga poslušao. U nekakvom slobodnom prijevodu, „-el“ je značilo „molim te“. Radi se samo o pristojnosti i pokazivanju poštovanja prema prirodu, Len, mislio je Rish dok se primicao lokvici vode.

Zagledao se u njenu površinu namreškanu povjetarcem koji je već neko vrijeme nemirno puhao preko brežuljka. Odvojivši oči od svog izmorenog odraza, prošaptao je, „Allael, feirti ye?“

Na trenutak je izgledalo kao da voda neće niti njega poslušati. No samo na trenutak jer već sljedeći površina vode se počela aktivno mreškati i meškoljiti sve dok nije vlastitim kapljicama dočarala tijelo mlade žene, gledano iz perspektive same lokvice. Rish se divio detaljima koje je lokvica zapamtila, stas žene, nabori njene odjeće. Lice nije mogao bolje razlučiti jer je žena, sudeći po iskazu lokvice, bila veoma visoka, a i sama perspektiva pridonosila je njenoj visini. No duljina kose, oblik nosa, luk koji joj je visio o ramenu, sve se to moglo nazrijeti u prikazu. Rish se potpuno izgubio u prilici žene da je skoro previdio još jedan lik pokraj ženinih nogu. Vjeverica. Hm, pomislio je, gle malenu kako se ne boji! „Allael, iti ye?“ Na njegovo pitanje, površina se opet pokrenula i pokazala mu sliku koja ga je nasmijala! Žena je, naime, sada bila zgrčena u nezgrapni čučanj, raširenih ruku ali posve u zraku! Vjeverice nije bilo. Da, opet je mozgao Rish, vjerojatno je lokvici degradiralo pamćenje! Nije bilo neobično da voda ponekad pokaže i čudne, nemoguće prikaze stoga se Rish nije previše iznenadio. „Alla, siht lid.“ Zahvalivši joj, pustio je da vjetrić ponovo uzburka njenu površinu u neodređene uzorke.

„Da, neka žena je sasvim sigurno bila ovdje“, odgovorio je na Lenove podignute obrve. „No gdje je sada, ne znam, a ne zna niti lokvica.

„Vjerojatno se skriva“, odvratio je Len, gladeći Moxa između ušiju jer mu se on prišuljao dok je Rish ispitivao vodu. „No ne razumijem gdje i zašto je vjetar ne može opet pronaći. Dok si ti izvlačio informacije, ponovo sam poslao vjetrić u kratki obilazak i nije pronašao ništa.“

„Da, osjetio sam. Ne znam. Zbunjen sam. Lokvica jasno ukazuje da je netko ovdje bio no ne možemo pronaći niti jedan otisak u zemlji“, Rish je zbunjeno vrtio glavom i nabrajao dokaze ili nedostatak njih. „A tu je još i poremećaj u barijeri.“

„Što ne mora nužno značiti da je uopće povezan s njom“, progovorio je Mox nakon duljeg vremena. „Savjetujem ti da kontaktiraš Alecto i vidiš je li što uspjela saznati, a u međuvremenu možemo sjesti i pojesti nešto, gladujem. Dok vas dvojica mučite to meso poviše vatre, ja si idem ubiti nešto u obližnji guštik.“

Sjeli su, promatrajući kako Mox trči prema udaljenoj skupini stabala čija su debla gušili raznorazni grmovi šumskih bobica te kopriva, podno stabla ispod kojeg se odmarala već ispitana lokvica vode. Len je odmah zatim ustao, opsovao i otišao do mjesta gdje je oprema spala s leđa aretheija kada su se preoblikovali iz obličja konja u svoje najdraže životinje. Dovukavši svoju i Rishovu opremu, počeo je vaditi hranu i pribor, a Rish je krenuo u potragu za grančicama kako bi naložili vatru. Ubrzo se vratio s velikim naramkom granja koje će održavati vatru kroz dulje vrijeme jer nije znao koliko dugo će trebati čekati da se Alecto vrati, a nije mu se ustajalo po još drva jednom kada se najede i legne na svoje pokrivače.

Složivši dio granja na urednu hrpu, pružio je ruku poviše njih i rekao odlučnih glasom, „Rutuel, gnese!“ Vatra je smjesta zahvatila granje koje je počelo veselo pucketati, kao da gori satima, stvarajući iza Lena njegovu vlastitu sjenu, jer večer je već bila stigla, koja se grčila nad sjenom lonca u kojeg je Len ubacivao srnetinu narezanu na komadiće, kao i luk, rajčicu, sve naposlijetku zalivši vodom iz potočića kojeg je pronašao Rish, skupljajući granje. Vodu mu je donio tako što ju je zamolio da pođe za njim i spusti se u Lenov lonac.

Mox još nije stigao iz svoga lova pa su Rish i Len nakon veoma ukusne večere legli na svoje pokrivače i tiho razgovarali, čekajući ga da se vrati i drži stražu budući da su arethei mogli provesti i tjedan dana a da ne sklope oka i pri tome ne počnu gubiti sposobnost jasnog prosuđivanja, kao što bi ljudi nakon samo nekoliko dana bez sna.

„Što li je još na njima?“ pitao je Rish odsutno, misleći na svoju Alecto i kako bi bilo vrijeme da je kontaktira, dao joj je dovoljno vremena. „Mislim, ispisano je jedno pet stranica pergamenta, a samo su tri formulacije u upotrebi. Tri rečenice, a toliko teksta.“

„Ne znam, a vjeruj mi, pokušavao sam saznati“, odvratio mu je Len zijevajući nad svojim mačem kojeg je, upravo ulaštenog, vraćao u korice. „Dosađivao sam valjda svakom profesoru na Akademiji čim su mi, kao čovjeku zaduženom za sigurnost Akademije, rekli gdje se nalaze i zašto su toliko važni. Niti jedan nije znao, vidjelo im se u očima da su jednako znatiželjni kao i ja. Gnjavio sam svakoga sve do subarheusa filozofije koji je, pak, ZNAO ali mi nije htio reći. Rekao mi je samo da nisam ni približno dovoljno važan da znam tu informaciju.“

„Nešto ili veoma opasno ili veoma opasno…“ odvratio je Rish. „A možda je i opasno. U svakom slučaju, bolje da pronađemo gada koji ih je uspio mrknuti, još uvijek ne razumijem kako, i vratimo natrag, a onda se možemo pozabaviti pitanjem unutarnje sigurnosti i krtica po Akademiji, iako tvoji to sređuju upravo sada, dok se mi šetamo okolnim brežuljcima u potrazi za fantomskim ženama.“

„Bila je tvoja ideja, lijepo sam ti rekao da ne ideš“, dobacio mu je zajedljivo Len. „Ali ti si morao, jer si bio uvjeren da će te lopov čekati iza prvog grma borovnica i mahati svitcima! Baš!“

„Ne, smatrao sam da je puno taktičnije da krenu dva čovjeka u potjeru nego cijela vojska, pogotovo zato što ista ta vojska još uvijek nije spremana niti je uputno privlačiti previše pozornosti, kako naših građana, tako i okolnih gradova“, odvratio je Rish na silu smirenim glasom. „I još uvijek vjerujem da je to dobra ideja, iako nas je ovaj poremećaj blago skrenuo s puta. Vjerujem da će se Alecto vratiti sa zadovoljavajućim odgovorom i da ćemo za nekoliko sati krenuti dalje.“

Len ga nije slušao. Po izrazima njegova lica, Rish je slutio da razgovara s Moxom koji se motao u svom vučjem obličju negdje u blizini. Iako su bili najbolji prijatelji, Rish i Len su zapravo imali nespojivo različite karaktere, jedan proračunat i detaljan, ponekad i previše, a drugi impulzivan, pomalo nemaran i oštar na riječima. No odrasli su zajedno u istoj ulici, krenuli istoga dana na Akademiju i nebrojeno mnogo puta u bitkama jedan drugome spasili živote. Rish je znao da će Len zažaliti što je pošao za njim jer je navikao da se stvari riješe u roku od nekoliko sati, po mogućnosti same od sebe. Nažalost, ovaj lov nije bio takav i Rish je sada shvaćao da će se, osim s lopovom i problemima u dimenziji aretheija koji su upravo počeli nicati, morati još i boriti s Lenovim temperamentom.

Naglo šuškanje ga je prenulo iz razmišljanja i potegao je držak svog Retlera, izvlačeći ga na pola van iz korica. Njegova plavosiva oštrica presijavala se na svjetlosti vatre. Pokazalo se da je to samo Mox koji se vratio iz veoma uspješna lova, puna trbuha i spreman za stražu. Sjeo je pored svoga čovjeka koji je napeto promatrao Risha, čekajući sažetak razgovora s Alecto kojeg je Rish upravo htio obaviti.

„Obidao seswora markat!“ izgovorio je Rish u zrak. Um mu je odjednom ispunila Alectina prisutnost i po tome je znao da je most među dimenzijama stvoren, no upravo toliko velik da propusti samo njezine misli. „Išta novo?“ pitao je dok je uzbuđenost i panika s nje prelazila na njega, što ga je zabrinulo pa je poskočio kao da je sjedio na ježu.

„Zlo i naopako! Ostavi vezu otvorenom, nešto opako se zbiva ovdje i možda ću te zatrebati da me navrijeme iščupaš k sebi!“

„Molim? Što se dog…“

„Samo me poslušaj i budi sprem…AAAAAGH!“

„Alecto? OBIDAO DAVORA SESWA!“


__________ 14 __________


Rish ju je otpustio. Dočekala je toplinu svoje dimenzije s velikim olakšanjem, jer iako je provlačenje kroz prolaz između njezina i Rishova svijeta trajalo svega nekoliko sekundi, bilo je dovoljno da joj zgnječi um poput teškog malja. Nikad to nije Rishu priznala, niti će, ali putovanje među dimenzijama nije bilo baš bezbolno kao što se njemu možda činilo.

Čim se prolaz zatvorio i komprimirajuća tama popustila stisak oko njena uma, primijetila je da nešto nije u redu jer je obličje risa još uvijek titralo oko njezine biti, a trebalo je mjesto prepustiti njezinu pravu obliku. Rish ju je često gnjavio da mu pokaže kakav je njezin istinski oblik no ona to nije mogla jer nije smjela. Kad bi se pretvorila u svoj prirodni oblik dok je u Rishovu svijetu, raspala bi se na elemente i pri tom umrla, jednostavnije nije moglo. Svi združeni aretheiji su obavezno jednom pokušali vratiti se u svoj prirodni oblik dok su boravili u svijetu ljudi i čim bi započeli s oblikovanjem ideje, jer jedini način da promijene oblik jest da prizovu samu ideju u svoj um, žarka bol bi ih snašla, toliko jaka da se i smrt činila kao dobrodošlo olakšanje. To iskustvo su pamtili svi.

Jednako tako, čim bi se vratila natrag u svoju dimenziju, bilo koje obličje koje zauzimala u svijetu ljudi bi je napustilo jer pravila njezina svijeta nisu dopuštala elementima da se zgusnu na takav način. Koliko god se trudila, nije mogla poprimiti niti jedan drugi oblik osim svoga vlastitoga. Već nakon trećeg, četvrtog vraćanja iz svijeta ljudi shvatila je da nikad i neće uspjeti pa je odustala. A nakon valjda tisućitog prolaska kroz barijeru natrag u svoju dimenziju, o tome više i nije razmišljala.

Vjerojatno niti ovaj put ne bi niti jednu misao posvetila promjeni svoga oblika prilikom prelaska da sama promjena nije izostala. Začuđena, promatrala je svoju prednju lijevu šapu kako se rasplinjava i zgušnjava opet i opet. Svaki put bi se rasplinula malo jače te sve slabije očvrsnula. Zapanjena, Alecto je u strahu promatrala, ne shvaćajući što se događa. Ovo nije u redu, pomislila je i otresla ideju risa koja čak nije niti smjela preostati u njezinu umu nakon prolaska. „Što se događa?“

Odahnula je kada je obličje risa posve iščezlo i odlučila da će ovaj zastrašujući događaj morati istražiti čim joj se za to pruži prilika. Sada je imala važnijih stvari na pameti. Iako je promijenila dimenziju, Rishov svijet još uvijek je bio vidljiv, zastrt teškim crvenim velom njezina vlastita. Još nije bila u potpunosti kod kuće. Otkinuvši pogled od svoga čovjeka koji se upravo bio uputio prema lokvici vode podno kvrgavog, visokog stabla, fokusirala se na ideju doma i dopustila svojoj dimenziji da potpuno preuzme kontrolu nad njom. Rishov svijet je nestao u kratkom titraju i ustupio mjesto svijetu aretheija.

Brežuljak, stablo, lokvica vode i čitava šuma gdje je do maloprije stajala nestali su kao magla kad ju otpuše jaki nalet vjetra. Pred njom se materijalizirao svijet koji joj je uvijek obećavao mir, sigurnost i odmor, što nije mogla reći za svijet ljudi koji je bio ispunjen vječnom bukom, patnjama, nesigurnosti i boli. Njezin svijet bio je potpuna oprečnost. Ili je barem bio.

Pokrenula se. Primijetila je da nešto nije u redu čim je njezin svijet očvrsnuo dovoljno da može hodati. Osjetila je bol. Znala je da nije njezina ali ju je svejedno prožimala kao da tisuću užarenih noževa probija svaki centimetar njezine kože. Vrisnuvši, stresla se i umom pokušala stvoriti obranu. Iako je njezin svijet bio materijalan kao i Rishov, aretheiji su se u velikoj mjeri udomaćili u nematerijalnoj fazi svoje dimenzije tako da su um i njegova snaga bili puno važniji od tijela i materijalnih dobara. Postojali su gradovi, kuće, odjeća i slične stvari materijalne prirode no aretheijima su predstavljali samo nužnost, ne luksuz, kao ljudima u njihovom svijetu.

Uspjela je donekle stvoriti blokadu dovoljno snažnu da umrtvi bol. Bila je zbunjena. Svijet koji joj je uvijek pružao sigurnost jer se nikad nije mijenjao sada je vrištao u boli, a ona nije znala zašto. Pretpostavljala je da bol dolazi od jednog aretheija ili više njih kojima se nešto dogodilo. Što je bilo to nešto, nije znala. Aretheiji nisu mogli ozlijediti jedni druge u svome svijetu, nije bilo načina za nanijeti bol u dimenziji kao što je njihova! Sve da netko pokuša i napasti nekoga drugoga, naglo popuštanje elemenata koji su ih sačinjavali dalo bi isti rezultat kao i udaranje zraka šakom. Oružje nisu imali, okultno nisu mogli koristiti jer njihov svijet nije podlijegao jednakim zakonima kao i Rishov. Aretheiji jesu bili sačinjeni od elemenata i tu činjenicu su mogli iskoristiti za mijenjati sebe ali samo sebe. Alecto je mogla upravljati vodom, vatrom, zemljom i zrakom koju su gradili njezino tijelo no nije mogla napraviti baš ništa s potočićem koji je tekao pored nje. Znanje o okultnome i Zaboravljenom jeziku su, dakako, imali i čuvali ga, a razloge zbog kojih su uopće posjedovali to znanje držali su za sebe i niti jedan čovjek to nikada nije uspio izvući iz njih, niti će ikada i uspjeti.

Bilo je vrijeme da se pokrene i Alecto se rasplinula gotovo do granice raspada, hrleći naprijed puno brže nego što bi to bila u stanju koristeći samo vlastite noge. U samo nekoliko sati, prevalila je ogromnu razdaljinu do predgrađa Araltiela. Upravo kad se spremala ponovo kondenzirati svoje obličje, oštra bol koju je već jednom blokirala se pojačala i proparala je toliko jako da je vrisnula. Bila je posve zbunjena i odlučila je smjesta kontaktirati svog nadređenog, bez obzira na protokol.

„Revelov?“ ispružila je tračak svoga uma, prebirući po bezbrojnim svijestima drugih aretheija, otkrivajući strah i bol gdje god bi protegnula svoje misli. Odgovor je došao za manje od nekoliko sekundi.

„Alecto? Zertaretheiji! Ubili su dvoje već združenih! Ne razumijem!“ Revelovljeve misli postale su nekoherentne i Alecto se sada po prvi put iskreno zabrinula i uplašila. Ubili dvoje združenih? Kako? Zašto? Jadni njihovi ljudi! Nije mogla niti zamisliti šok koji će ih čekati kada pokušaju dozvati svoje aretheije i otkriju da se ne odazivaju. To je bio presedan, nikad prije nitko nije ostao bez svog aretheija, sve do čovjekove smrti! Arethei nikad nije umirao prije svoga čovjeka, uvijek poslije, uvijek u svojoj dimenziji, blažen i spokojan jer je proživio veličanstven život i bio srodna duša drugom biću. Ovo je grozno, pomislila je!

Krenula je kroz ulice između prvih nastambi predgrađa. Svuda kuda je krenula, osjećala je jednak strah od nepoznatog, prožet boli koja je žarila kao oganj. Vrisak. Okrenuvši se, vidjela je jednu aretheu kako tjera svoj oblik u stanje sve veće i veće rasplinutosti, nastojeći pobjeći od nečega što je očigledno ostavila u uličici iz koje je istrčala u panici. Spremna, Alecto se rasplinula prema arethei da joj pomogne, a zatim stala, ukopavši se na mjestu, obličja naglo zgusnutog u iznenadni zastoj. Svijetlozelena zraka izronila je iz uličice i poremetila crvene nijanse dimenzije kojom je sada vladao kaos. Zraka je zahvatila nemoćnu aretheu i njezini elementi popustili su sili koja ih je pogodila, razišavši se na sve strane nošeni naletom vjetra koji je zraka uzrokovala. Vrisak je ostao mentalno odzvanjati Alectinim uplašenim umom i ona se opet djelomično rasplinula, podignuvši se na krov nastambe. Gore se ponovo skupila u svoj šokirani oblik i promatrala. Bila je prestravljena, toliko uplašena da nije mogla niti razmišljati. Htjela je vidjeti što je ubilo onu sirotu aretheu. Potom je stigao dobro poznati osjećaj mentalnog škakljanja koji je navještavao Rishov nadolazeći glas. Sekundu poslije ga je i čula. „Obidao seswora markat!“ rekao je i barijera je jedva primjetno zadrhtala kad je prolaz nastao. A zatim je vidjela i njega.

Visoka, u crno obučena spodoba izašla je iz uličice i podignula pogled prema zatitraloj barijeri. Titraj je bio slabašan, kao da zrnce pijeska padne u lokvicu vode. Otvaranje mentalnog prolaza uvijek ga je stvarao, to nije bilo ništa neobično jer barijera je bila mnogo življa s ove strane. Nažalost, Rish ju je odlučio kontaktirati baš sad i to je odalo njezin položaj.

„Išta novo?“

„Zlo i naopako! Ostavi vezu otvorenom, nešto opako se zbiva ovdje i možda ću te zatrebati da me navrijeme iščupaš k sebi!“

Prilika je podigla svoj pogled prema njoj. Crni veo bio je navučen preko njezinih očiju, da prikrije identitet ili nešto drugo.

„Molim? Što se dog…“

Podignula je ruku prema njoj, dlan je ponovo zasjao i prilika je promrmljala nešto što Alecto nije uspjela čuti.

„Samo me poslušaj i budi sprem…AAAAAGH!“

Identična zelena zraka izletjela je iz njezina dlana i pogodila ju posred prsa. Alecto je osjetila kako elementi u njezinu tijelu gube volju za održanjem i počinju se udaljavati jedni od drugih. Vrisnula je, fizički i kroz mentalnu vezu s Rishom.

„Alecto? OBIDAO DAVORA SESWA!“

Dočekala je komprimirajuću bolnu tamu s olakšanjem no dok se provlačila kroz prolaz, osjetila je da dio njezinih elemenata nije pošao s njom. Shvatila je to prvi put da se ozlijedila u svojoj dimenziji. Spoznaja ju je zatekla i sada je po prvi put u svom životu i izgubila svijest.

__________ 10 __________

Sunčeve zrake veselo su plesale po licu mlade žene, škakljajući je svojom zlaćanom toplinom, tjerajući je da otvori oči i zijevne toliko široko da bi joj Kreja bila u stanju prebrojati sve bisernobijele zube, da je kojim slučajem bila uz nju. Žena se okrenula na bok, nabola na iščupanu grančicu niskoga bora pod kojim je spavala, opsovala i potom se izvukla iz svog skrovišta. Pogledom je pretražila minijaturnu zaravan gdje je provela noć, pitajući kamo je njezina prijateljica nestala. Primijetila je da su olujni oblaci, koji su ih sinoć opet iznenadili, tijekom noći otplovili dalje prema sjeveroistoku i da je iza njih ostao predivan miris mokre trave, svježeg ozona te ukusnog jutra. Začula je kruljenje u svom želucu i pitala se kako li samo može biti gladna nakon onolikog jelena kojeg je prije nekoliko dana Kreja utukla u svom obličju planinske pume. Naravno da nije pojela sve, pa otkud bi jedna žena mogla smlatiti čitavog jelena i nakon toga još biti gladna!? Ponovo se zavukla pod bor, izvukla iz žeravice komad pečena mesa i počela žvakati, glasno uzdišući od zadovoljstva. Jelena je jela već četiri dana za redom i nimalo joj nije smetalo.

Opet se pitala nije li sve to bio samo san, nisu li Kreja i njezina privrženost bili samo plod njenog usamljenog uma koji halucinira samo zato jer se dosađuje tu, sam u boriku. Jelenji but kojeg je marljivo obrađivala govorio joj je da ipak nije tako i da je Kreja veoma stvarna, iako Vaera nije imala pojma što bi o tom neobičnom stvoru mislila. Prisjetila se intenzivnih osjećaja koje joj je sićušna vjeverica priuštila prije nekoliko dana i ponovo se pitala nije li sve to samo umislila. Pa tko još može roviti po tuđoj glavi, zapitala je samu sebe dok se opet izvlačila ispod bora.

„Mora da skrećem“, rekla je glasno i potom vrisnula jer se upravo okrenula i našla oči u oči s veoma velikim šumskim medvjedom. Medvjed je također vrisnuo i za manje od sekunde postao vjeverica, jedva primjetna u mamutskoj travi koja je rasla po zaravni.

„Kreja!?“ pitala je, dolazeći do daha i držeći se za prsa. „To si ti?“

„Da, ja sam“, ogovorila je vjeverica, penjući joj se uz nogavicu i smještajući se na Vaerino rame. „Oprosti, upravo sam tjerala jednog istog takvog dalje od ove zaravni, mislila sam da bi bilo loše da te pronađe i maltretira dok ja pretražujem okolicu pa sam to sredila. Kako si?“

„Pa, znala sam biti i bolje, ali barem sam sita, a to je novost u mom životu. Ne sjećam se kada sam se zadnji put probudila i imala gotovo jelo pri ruci“, odgovorila je dugokosa žena i pogladila vjevericu. „Hoćeš li mi danas objasniti epizodu s ulaskom u glavu ili ćeš mi reći da sam sve to umislila? Iskreno, više me ništa ne može iznenaditi.“

„Sve u svoje vrijeme!“ zacvrkutala je Kreja i Vaera je osjetila da više ne mazi vjevericu nego blistavog češljugara. „Sada slijedi prva lekcija koju moraš naučiti, dovoljno smo se dana opuštale, a to je kako me vratiti doma i potom ponovo prizvati. Od ogromne je važnosti da shvatiš kako se ovo nikad prije nije dogodilo, nikad!“

„Što to?“

„To da ti jedna arethea SAMA objašnjava kako ju prizvati!“ kliknuo je maleni češljugar i od uzbuđenja zalepetao krilima, uznemirivši pramen Vaerine smeđe kose. „Ti si prva, PRVA koja je razbila barijeru ne koristeći jednu jedinu formulaciju za koju se zna da je to sposobna. Nemam pojma kako, nemam pojma zašto ali samim time što si me dozvala, što znaš za mene, moraš snositi određene posljedice, točnije odgovornost.“

„Gubiš me, pernato čudo“ namrštila se Vaera i tjerajući češljugara da joj se popne na ispruženi kažiprst. „Sjeti da razgovaraš sa ženom koja je skoro povratila na činjenicu da priča sa životinjama. Kakva formacija?“

„Formulacija“, gorljivo je ispravi ptica na njenom prstu i kljucne je vrškom kljuna. „Slušaj me dobro sad. Postoji jedan grad, otprilike dvanaest dana tvoga hoda odavde. Tamo žive ljudi kojima je sasvim normalno pričati sa 'životinjama', koristiti snagu elemenata za izazivanje čitave palete naoko nemogućih stvari. Žive u savršenom suživotu s bićima kao što sam ja i to sve zahvaljujući jednoj jedinoj rečenici. Nitko iz toga grada, nitko iz ove zemlje, štoviše, nije bio u stanju dozvati nekoga kao što sam ja a da nije prethodno pročitao tu određenu rečenicu s jednog veoma starog papira.“

„Vjerojatno si primijetila da sam posebna“, nastavila je Kreja, slijećući s Vaerinog prsta i ponovo se preoblikovavši u vjevericu, obličje koje je najviše voljela. „Mijenjanje oblika nije jedino što mogu. Mogu ti ući u um. Mogu zapovjediti vjetru da zapuše, vodi da dojuri iz obližnjeg potoka i lebdi u zraku pred tobom. Mogu narediti zemlji da pod tvojim nogama stvori rupu neizmjerno duboku i proguta te u jednom kratkom zalogaju. Ljudi iz tog grada znaju za naše moći. Mi smo ih podučili svemu, stvorili tako tijesan suživot s njima da nam je sada teško bez njih, i njima bez nas. Veže nas više od koristi, veže nas individualna privrženost jedno drugome, veže nas ljubav. O temeljima te ljubavi sada ne bih, predugo traje ta priča. Samo znaj da si ti posebna, previše posebna da se tvoja posebnost sažme u jedno popodne.“

Vjeverica se umorila od tolikog pričanja i zastala da povrati dah. Malena prsa nadimala su se i spuštala velikom brzinom dok se borila da što prije nastavi. Vaera ju je intenzivno promatrala, pitajući se zašto uvijek nju moraju dopasti posebne i nikad prije viđene situacije. Ovo joj definitivno nije bila prva, ali svakako je bila najbizarnija. Kreja je došla do daha i nastavila.

„Nije sve tako bajno u svijetu odakle ja dolazim. Bolje rečeno, dimenziji, jer svijet je samo jedan, a postoji na nekoliko razina. No… Postoje određene grupice među nama, stare koliko i mi sami, koje su uvjerene da nas ljudi iskorištavaju. To su redom nedodijeljni…“

„Tko?“

„Nedodijeljeni, oni koji nemaju svoga čovjeka u ovoj dimenziji“, pojasnila je Kreja. „Štoviše, ne mogu ga dobiti već toliko dugo da se počelo sumnjati da nešto s njima nije u redu. To ih je učinilo još više obijesnim pa su postali… Pa, blago rečeno ne toliko dobri i brižni. Skrivaju se…“

„Od koga?“

„Mojih koji JESU dobri i brižni“, opet je odgovorila Kreja na Vaerinu upadicu. „Joj, toliko toga ima što ti moram ispričati, ne znam odakle krenuti a da ne otvorim stotinu novih pitanja!“

„Dobro, nastavi… Skrivaju se?“

„Da, skrivaju se“, rekla je vjeverica, okrenuvši desnu ušku u smjeru neobičnog zvuka kojeg je tek sad postala svjesna. Koncentriravši se na njegov izvor, nastavila je. „Skrivaju se i svakim danom postaju sve sigurniji u svoj stav, a taj je da su naši preci strašno pogriješili i da tu pogrešku treba ispraviti.“

„Kakv…“

„Nije sada važno“, prekinula ju je nestrpljivo vjeverica, sada okrećući i glavu u smjeru zvuka koji joj je zasmetao. „Ono što je bitno je to da namjeravaju doći kraju ljudskome rodu.“

„To zvuči kao da nas žele pobiti“, konstatirala je Vaera, mršteći se ponovo.

„Da, to upravo i žele“, odgovorila je vjeverica, nakostriješivši dlaku na leđima i repu. „Slušaj, nemamo puno vremena, čujem četiri bića, dva moja dva tvoja… Jašu… Bit će ovdje za manje od deset minuta. Jesi li sposobna čuti samo jednom pet riječi i zapamtiti ih za poslije?“

„Naravno…“, odgovorila je Vaera pomalo uvrijeđeno.

„Onda slušaj pozorno. Prve su: 'Soleno samatzka!' Time ćeš me poslati doma. Druge su: 'Obidao davora seswa!' i njima ćeš me pozvati natrag k sebi ali tek nakon što ovo četvero budu veoma daleko, je li ti jasno?“

Vjeverica je zvučala krajnje ozbiljno i izgledala veoma nervozno. Iako Vaeri ništa nije bilo jasno, spremno je zapamtila pet neobičnih riječi i odvratila da joj je sve jasno.

„Onda me pošalji doma, odmah, i vidimo se poslije!“ šapnula je vjeverica i pogledala Vaeru očima punim brige.

Bespogovorno, Vaera je izgovorila „Soleno samatzka“ i tiho kriknula kada je Krejin lik počeo naočigled blijedjeti i stiskati se sam u sebe. Sve je teže razabirala Krejine obrise i na koncu više nije mogla vidjeti ništa osim trave na kojoj je malena vjeverica sjedila. Tada je osjetila nagli teret u svome umu, kao da se s treskom prizemljila nakon stanja posvemašnje lakoće i pitala se nije li se upravo sada probudila iz nesvijesti.


__________ 11 __________


Mox i Alecto su gotovo istovremeno zastali i naćulili uši. Rish i Len su također osjetili istu stvar, samo osjetno slabije te su istom sjahali i podigli ruke. Obojica su načinili identične kretnje objema rukama, kao da guraju zrak pred sobom i rekli identične rečenice. „Rahhel, irte ruvukfei ih ye!“ Potom su pričekali, u posvemašnjoj tišini. Gledali su kako se trava pred njima počinje savijati, okolno granje u daljini zibati prvo u jednom smjeru, a nakon tridesetak sekundi i prema njima samima. Zapuhnuo ih je blagi povjetarac i obojica su se značajno pogledali.

„Žena“, reče Len i pogleda potom Moxa i Alecto. „A vi?“

„Učinilo nam se da smo osjetili pomicanje u barijeri, zato smo stali“, odvratila je Alecto. „Jeste li sigurni da je sama?“

„Posve, ljepoto“, odvratio je Rish. „Ali vjetar jest donio vijest da je barijera djelovala blago uznemireno.“

„Da provjerimo?“ pitali su Mox i Len istodobno i potom je Len uzjahao svoga aretheija. „Možda cura ima kakve veze s remećenjem barijere, tko zna što je radila u tom trenutku.“

„Poremećaji u barijeri nemaju veze s time prdne li netko u nju ili ne, Len“, odvratila je otrovno Alecto, okrećući svoje konjsko lice prema Lenu. „Iznimno su rijetki i gotovo nikada ne rezoniraju vašom dimenzijom. Ovo je prvi put da sam je osjetila izvan svoje, a u svom životu sam ih osjetila nekoliko i čula priče od aretheija koji su u tom trenutku bili na vašoj strani i koji nisu osjetili ama baš ništa. Naša ih arhiva spominje na svega nekoliko mjesta i većinom ih povezuje s velikim prekretnicama u životima nas samih, ali i ljudi. Kao nekakav nagovještaj velike promjene, nešto u tom stilu, ne znam ni sama.“

„Kako si ih mogla osjetiti nekoliko, kad su tako rijetki?!“ pitao je Len zajedljivo, gledajući u Risha i nadajući se da se njegov najbolji prijatelj neće naljutiti. Svađanje između Alecto i njega postala je svakodnevna razbibriga, sve dok Rishu ne bi pošli na živce. „Koliko ti je godina, milijun?“

„Dvije tisuće stotinu i osam, zapravo“, odvratila je Alecto vrteći konjskom glavom i ljuteći Risha. Takve informacije su se generalno strogo čuvale između aretheija i njegovog čovjeka. Bez obzira što su im Len i Mox najbolji prijatelji, nije bilo potrebe da Len zna taj podatak. Ne može s njim učiniti ništa ali stvar je bila intime i principa. „Toliko sam, naime, čekala svoga hrabrog dečkića“, dovršila je.

„Alecto“, rekao je značajno Rish.

„Oprosti“, ispričala se mentalno samo njemu i on je osjetio da joj je žao što se zaletjela. Nastavila je glasom. „Htjela sam samo reći da bismo ovaj događaj trebali dobro zapamtiti i ispričati nekome od starještina čim prije, iako ne sumnjam ni malo da naša strana, Mox, to već odavno zna.“

„Naravno“, odvratio je Moxov konjski dah dok mu je Len milovao uši. „Te zjedave babe jedva čekaju da im nešto poremeti milenijsko ljenčarenje.“

„Hoćemo li na koncu pogledati što je ta cura izvodila na svom brežuljku da je izazvala uzbunu među redovima ili ćemo je pustiti da ode neispitana?“ pitao je Len i pogledao Risha. „Pitam se kakva je…“

„Len, kvragu, jer mora svaka završiti pod tobom?“ pitao je iznervirano Rish i okrenuo se prema brežuljku gdje se, po izvještaju povjetarca, nalazila zagonetna žena. Odsutno je gladio znak zračne obrambene strategije na svome rukavu i potom kimnuo glavom. „Pretpostavljam da nema štete u tome da pogledamo. Možda je vidjela nešto sumnjivo što bi nam pomoglo da uhvatimo lopova.“

Uzjahavši ponovo na Alecto, Rish je pustio da ona sama vodi do brežuljka dok su ih Mox i Len slijedili u stopu. Pitao se što li je uzrokovalo poremećaj u barijeri i iskreno se nadao da ovo nije početak njihova kraja jer Alectine riječi su djelovale baš zlokobno. „Velike prekretnice“. Katastrofa prije dvije tisuće godina koja se povlači po spisima Akademije zasigurno je dobrano odjeknula dimenzijom aretheija, pomislio je. Usrdno se nadao da ih ne čeka nešto slično.

„Ne želim te izgubiti!“
„Ni ja tebe! Niti ću! I zato moraš ići!“
„NE! Dopusti mi da ostanem!“
„Nikad si ne bih oprostio da zbog toga pogineš. Ideš natrag.“
„Ne, ja... DA SE NISI USUDIO!“
„SOLENO SAMATZKA!“

Otišla je. Dok se kanal između njihovih dimenzija zatvarao, prigušujući njene ljutite krikove, s mukom se uspravio iz hrpe drva koje je nekoć činilo veći dio namještaja prostorije i osvrnuo se oko sebe. Bio je sam, gad je već nestao. Vjerojatno ga čeka negdje u mračnom kutku, spreman da ga pokosi masnom okultarijom čim izviri. E pa, neće mu pružiti to zadovoljstvo. Ne još. Ako već danas mora poginuti, bit će to sa stilom!

__________ 1 __________

Probudilo ga je uporno kuckanje po prozoru. Pogledao je prema tvorcu zvuka i namrštio se jer tamo se nalazila sićušna ptica, djetlić po svoj prilici, i neumorno lupala po staklu kao da joj život ovisi o tome da uđe u prostoriju. Rish je odlučio ignorirati glupu životinju, nadajući se da će odustati od želje da porazbija čitavo okno i vjerojatno bi u tome i uspio da se djetlić nije naočigled preoblikovao i postao veoma nervozan labrador. Začudo, i dalje se održavao krilcima u zraku, samo što su krilca sada bila više od metra na svaku stranu i uznemiravala okolno raslinje.

Shvativši konačno, izvukao se iz kreveta, stresao kada je hladni zrak ošinuo njegovo golo tijelo, i krenuo otvoriti prozor. Uvlačeći se unutra, labrador je opet postao djetlić, pa bubamara, minijaturni zmaj i na koncu vuk.

„Što?“ pitao je Rish gledajući vuka ravno u oči. „Opet je naljutio arheusa?“
„Ha ha. Ne“, odvratio je reski glas ravno iz vučje gubice. „I daj se odjeni, još nisam jeo i želudac mi je osjetljiv.“

Dok je Rish rovio po hrpi odjeće na stolici pokraj kreveta, vuk je nastavio s popriličnom dozom nervoze u glasu.

„Bolje da požuriš s time, Len ti poručuje kako je došlo do određenih promjena i trebamo te na Akademiji čim prije.“

„Kakvih promjena?“ pitao je Rish navlačeći konačno donje rublje i nastavljajući s nasumično zgrabljenim hlačama s hrpe odjeće. „Nije valjda...?“

„Je, valjda je. Arheus je očito pod utjecajem kakve okultarije, ako mene pitaš. Inače ga ne krasi previše intelekta, a s ovom odlukom je nadmašio čak i moja očekivanja“, odvratio je zamišljeno Mox, odsutno zureći u Rishovu pozadinu dok je on vezivao obuću. „Zato se trebamo skupiti tamo svi da ga razuvjerimo jer ako mu ovo prođe, ne gine nam revolt. Građani se još nisu oporavili od spektakularnih gubitaka iz Greefha , još ako im novi rat natovarimo na vrat...“

Rat. Zar je stvarno bilo potrebno trošiti resurse i ljude ili pak riskirati građansku pobunu zbog jednog običnog gradića koji se drznuo poslati jednog jedinog špijuna? Pa taj jadnik je bio otkriven puno prije nego je napravio ikakvu štetu ili saznao išta korisno. Već su ga vratili natrag u nekoliko dijelova, zbilja nema potrebe za dodatnim osvećivanjem. Ali arheus valjda misli drukčije.

„Mox, budi srce i odi već jednom, javi Lenu da stižem za deset minuta. I još uvijek mi nije jasno zašto te nazvao Mox...“ nastavio je drobiti Rish dok je tražio luk i strijele, našavši ih iza uzglavlja kreveta. Kako su tamo dospjeli, nije se mogao sjetiti.

„Ma, zbog onog umalo, koliko ti još puta trebam ponoviti?“ odvratio je Mox, mijenjajući se opet u djetlića i lepršajući prema prozoru koji je Rish otvorio zamahom ruke i mumljajući ispod glasa. „Uuu, faco!“

Rish je ispratio Moxa pogledom, osvrnuo se još jednom po sobi, prikupio u džepove nekoliko sitnica koje je previdio i nakašljao se.

„Obidao davora seswa!“

Uz jedva osjetno strujanje zraka, slabašan i kratak crvenkasti bljesak te miris čokolade, pored njega se stvorio ris. Ženski ris. I izgledala je nervozno.

„Arethei pričaju o fenomenalnoj odluci vašeg arheusa“, rekla je risica. „I ne čudi se što već znam, Mwayjin jezik je brži od olujnog vjetra.“

„I koji je službeni stav s vaše strane?“ pitao je Rish, otvarajući vrata sobe i izlazeći u hodnik. Bio je prazan, što mu je i odgovaralo, jer nije imao vremena zastati i popričati s apsolutno svakim stanovnikom Prve Zračne Obrambene. Žurilo mu se na Akademiju zaustaviti posvemašnju glupost, ukoliko već nije bilo kasno.

„Nema ga“, odvratila je risica prateći Risha niz hodnik i bezbrojne kamene stepenice u neobično prohladno travanjsko jutro koje ih je dočekalo u dvorištu. „Mislim da Vijeće čeka vaše odluke prvo. Uostalom, nas se to ne tiče, ali budući da nas vi svejedno svaki put gnjavite tim mišljenjima, vjerojatno će i ovaj put na brzinu nešto skucati i poslati po nekom jadniku kad ga njegov čovjek prizove.“

Zora jedva da je probila u novi dan i stoga je dvorište bilo poprilično tamno i opasno jer su posvuda ležali razbacani rekviziti koje su obrambenci koristili pri vježbama. Sinoć je bio održan nekakav „polu-turnir“ u vještini gađanja iz luka na kojem Rish nije sudjelovao čisto iz razloga što mu se spavalo jer je čitav taj dan pomagao u obnovi porušene kuće jedne građanske obitelj. Morao je jer je jedan idiot pod njegovim zapovjedništvom otpustio minijaturni orkan, sve zahvaljujući hektolitri pive koju je strusio. Da nije bilo toga, bez problema bi pokupio prvu nagradu i otišao na spavanje s još jednom medaljom veličine graška. Polica mu ih je bila puna.

Obrambenci, kako su ih zvali građani, su bili odred gradske okultne vojske koja se specijalizirala u korištenju okultnih vještina za obranu od napada, kako okultnih, tako i od onih „običnih“ kao što su sjekire, mačevi ili goruće strijele. Građani su ih zvali „okultna vojska“ (ne samo njih nego i ostale Strategije), ne „magijska“ jer su „magijsko“ pripisivali lošim stvarima i silama zla dok im je okultno bilo nešto „više“ što se nisu ni trudili shvatiti no bilo je smatrano pravim darom jer ih je štitilo od „magije“.

Naravno, ono što građani nisu znali jer nije bilo potrebe za tim je da postoji još detaljnija podjela od one na obrambence, navalnike i liječnike. Unutar svake od ove tri Strategije (od ukupno četiri, filozofija nije spadala pod vojnu granu, naravno) postojale su još podjele na Vatrenu, Zračnu, Vodenu i Zemljanu, ovisi o elementu koji je određeni okultnik usavršio. Sve što si morao napraviti jest roditi se kao prvo muško u svojoj obitelj i odlazak na Akademiju ti je bio zajamčen. Naravno, to još uvijek nije značilo da postaješ okultnik, trebalo je još proći i prvi pravi test o kojem je sve ovisilo… Ostala muška djeca imala su pravo izbora u vezi odlaska na Akademiju. Žene su također mogle ali izuzetno rijetko su išle. Bilo ih je, naravno, ali manje, puno manje. Većinom su birale Liječničku strategiju jer su se dobro snalazile u zamršenim anatomskim prikazima ljudskog tijela i svim tim silnim stručnim nazivima. No, bila je i pokoja koja se okušala i u ostalim Strategijama i dobro ih je išlo, Rish je to morao priznati.

„Ne hvališi se toliko, znaš dobro da te čujem i kad sam sa sobom pričaš!“ rekla je Alecto smiješeći se i pospješila korak da se pomazi o Rishovu ruku. „Osim toga, kome se imaš dokazivati? Ja već znam da si najbolji!“

Rish je osjetio jedva primjetnu dozu ljubomore u njenu glasu ali nije htio reći ništa. Volio je svoju aretheu više nego ikoga na ovom svijetu. Štoviše, nitko mu drugi za ljubav nije ni trebao. Dobro se sjećao dana kada je prvi put svoj um podijelio s drugim bićem i osjećaja koji ga je obuzeo kada je shvatio koliko ga to isto biće voli. Zavoljeli su se iste sekunde nakon što se kanal ustalio među dimenzijama i otad ne mogu podnijeti razdvojenost dulju od nekoliko sati. A sada je bila ljubomorna jer je smatrala da on pokušava nekoga šarmirati!

„Bez brige, Al, neće se to tako skoro dogoditi“, odvratio joj je ipak, bez dodatnih pojašnjenja što je „to“ točno jer je znao da ona zna. „Možeš li za promjenu biti malo korisna i preoblikovati se u nešto veliko i krilato? Ne vidim ništa i jedva hodam, a ionako kasnimo.“

Alecto je za manje od sekunde postala orao veličine povećih kola i čučnula da je Rish zajaše. Poletjeli su prema zgradi u daljini čiji su se mnogobrojni tornjevi počeli jedan po jedan kupati u nadolazećoj zlatnoj svjetlosti izlazećeg Sunca.

__________ 2 __________

Len ga je čekao u dvorištu, zajedno s Moxom koji je nezainteresirano obrađivao svoje vučje krzno. Obadvojica su podignuli pogled kada je Alecto kliknula poviše njih i žurno napravili mjesta kako bi mogla sletjeti. Čim je Rish sišao s njenih leđa, preoblikovala se ponovo u risa i krenula pozdraviti Moxa. Za to vrijeme Len je već bio zgrabio Risha za rukav i gurnuo ga prema kamenim stepenicama Akademije, istovremeno mu otimajući luk iz ruke i na njegovo mjesto gurajući svitak s popisom okultnika koji su bili spremni slijediti kakav god hir arheus danas izmislio. Rish je bio organizator svoje regimente, Prve Zračne Obrambene i jedini poviše njega bio je Dran, vođa. Naravno, vođe svih regimenti jedne elementarne strategije odgovarale su svom upravitelju no oni su bili više administrativnog tipa. Činovi su bili jednostavni, smisleni i jasni čak i najvećem laiku građaninu upravo zato da se izbjegne konfuzija s njihovim generalima, majorima ili čime već ne. I građani su imali svoju vojsku, „običnu“ vojsku koja je sređivala „obične“ ratove. No često su zvali u pomoć i okultnike, čisto zato jer su se navikli na „instant-rješenja“. Također, mogla se primijetiti i određena stagnacija u broju upisanih u građansku vojsku. Činilo se da vlast shvaća kako nema potrebe za trošenjem tone zlata na jednu vojsku, kada drugu imaju besplatno.

Naime, okultnici nisu dobivali niti novčića od gradskih vlasti; svu im je imovinu osigurala Akademija koja se, pak, snabdijevala iz vlastitih rudnika koji su se, doduše, nalazili na teritoriju grada no vješto skriveni. Tek je na petnaest posto svojih izvora bogatstava plaćala gradu porez. Budući da je vlast bila uvjerena kako ima Akademiju na veoma kratkoj financijskoj uzdi, odlučila je biti velikodušna pa skinuti nekoliko posto, a zauzvrat tražiti okultnu zaštitu. Akademija je i više nego pristala, uz uvjet da vlast ne traži potpunu kontrolu nad okultnom vojskom nego da im se dopusti određena doza autonomije. Pohlepni kakvi jesu, lakomi na brze i jednostavne okršaje sa svojim susjedima, predstavnici vlasti su pristali na sve, samo da zlato nastavi stizati u gradsku riznicu. I zbog svega toga, građanska se vojska, zajedno sa svojim pompoznim činovima zadržala više kako kakav relikt prošlosti, uspomena na dane kada se trebalo malo i pomučiti za svoje ciljeve. Štoviše, do Risha su doprle glasine kako vlast čak razmišlja i o potpunom raspustu građanske vojske kako bi smanjili troškove u potpunosti. „Lihvari, gulikože i gotovani“, zaključio je Rish svoj unutarnji monolog. „A što je najbolje od svega, građani nemaju pojma o svim tim prljavim igrama i još uvijek vjeruju kako se svi uzajamno vole!“

„Evo, pregledaj to i javi mi je li sve u redu“, požurio je Len, usput sveudilj gurajući Risha uzbrdo i ometajući mu tok misli. „Mislim da bi nekolicinu trebalo izuzeti, onih nekoliko koji su prošli put otpuhali pola vlastitih strijela jer su bili pijani ko deve! Kao i tvog pametnog mamlaza koji je sravnio sa zemljom kuću onih sirotana u Kovačkoj ulici.“

„Maknut ću ih, neka stoje doma i čitaju `Uvod u borbenu elementologiju`, ukoliko budu u stanju otvoriti oči. A i javit ću Dranu da ih preda na disciplinsko usmjeravanje, to se više ne da trpjeti“, odvratio je Rish, čitajući popis okultnika svoje regimente koji su se prijavili kao spremni. „Što Bramku nije upravo žena rodila?“

„Je. I kakve to veze ima i sa čim?“ odvratio je Len. „On je okultnik! Ništa drugo nije važnije od toga!“

„Svejedno, mičem ga.“

„Otkad ti zvučiš kao Akademijin propagandni letak?“ pitala je Alecto Lena, dolepršavši u obliku žune na Rishovo rame. „Vidim da je ispiranje mozga bilo veoma uspješno.“

Nije imao vremena za repliku jer su upravo stajali pred ogromnim crnim vratima ispred kojih ih je već čekao Tritr, osobni arheusov pomoćnik. Bio je prastar, toliko star da ga je njegova arethea morala pridržavati dok je hodao kako ne bi pokleknuo nakon samo dva koraka. Lica izdužena kao u konja, samo bez topline i znatiželje u očima, ošinuo ih je prijekornim pogledom.

„Svi ostali organizatori su već odavno stigli!“ prekorio ih je sipljivim glasom. „Da ne spominjem subarheuse i proarheuse! Gdje ste do sad?!“

„Pa uz dužno poštovanje, dragi Tritre, nije da baš nestrpljivo iščekujem svaku arheusovu suludu zamisao!“ odvratio je Rish svađalačkim tonom. Alecto se preoblikovala u ogromnog pauka i pogledala svog čovjeka, a u svakom od osam očiju očitavao se prijekor. Shvativši njezin osmerostruki mig, Rish je nastavio nešto mirnijim glasom.

„Gdje je sastanak? Ispričavamo se zbog kašnjenja, tek nam je maloprije javljeno.“

„Gdje i uvijek, u Vijećnici. Požurite, no već jednom!“ Tritr je uzviknuo i nestao kroz obližnja vrata, nevidljiva jer su bila skrivena u zidu. Rish i Len su prošli kroz teška, crna vrata ispred kojih ih je Tritr zaskočio i nastavili prema četvrtom katu.

„Nisi smio navaliti na tog starca tako, nije on kriv što je prastar i što ga arheus ne želi otpustiti!“ prekorila je Alecto Risha sad i glasom. „Arheus je onu klauzulu `do smrti` stvarno ozbiljno shvatio.“

„Svejedno, stari mi diže tlak i najradije bih ga poslao u Sjeverne krajeve najjačim tornadom što sam ga sposoban stvoriti!“ odvratio je Rish sijevajući pogledom. Nije volio tog starca i gotovo! Bio je bezobrazan, naprasit, iritantan i star!

Len je, u međuvremenu, očito bio živo udubljen u mentalni razgovor s Moxom jer su im se obojici lica grčila u grimase koje su pratile neizgovorene riječi. Bilo je smiješno gledati kako arethei i ljudi komuniciraju umovima jer iako ni jedna riječ nije bila izgovorena, mimika i geste su svejedno bile prisutne i bez problema se moglo očitati barem u kojem tonu se rasprava vodi. Ova se, sudeći po Lenovim izrazima lica, bazirala na negodovanju s njegove strane i upornim nasrtajima s Moxove.

„Vas dvojica,“ viknuo je Rish, prekidajući njihovu žučnu raspravu, „dosta s tom vikom, ulazimo!“

Jedno po jedno, četvero bića zakoračilo je kroz nova ogromna crna vrata i našlo se pred punim sastavom Vijeća.


__________ 3 __________

Arheus je dominirao prostorom isključivo zahvaljujući impozantnoj povišenoj poziciji na kojoj se nalazila njegova stolica. Inače je izgledao veoma loše, čak i za lijepa vremena. Duboke bore okruživale su mu suhonjavo, okruglo lice, uokvireno pramenovima masne, kao ugljen crne kose. Na jedvite jade izvukao je jednu sasušenu ruku iz nabora svog nakićenog ogrtača i uperio čvornati prst u Risha i Lena.

„Kasnite!“ procvilio je s teškom mukom. „Rat samo što nije počeo, a dvojica mojih najboljih organizatora šetuckaju po gradu!“

„Oprostite, arheuse Tojf,“ preduhitrio je Len Risha, „no za sastanak sam saznao tek prije nešto manje od pola sata i odmah obavijestio Risha. Da su nam javili prije...“

„Da, no, sjednite već jednom. Ma jesu li to arethei s vama? Molim vas!“

Obadvojica su se mentalno na brzinu ispričala svojim pratiocima i izgovorili identičnu formulaciju. „Soleno samatzka!“ Alecto i Mox su utonuli u zrak oko sebe i nestali, usput šibajući arheusa veoma prodornim pogledom, kao da mu pokušavaju dati do znanja da je njegova nova odluka vezana za politiku prema okolnim gradovima naprosto lišena svakog intelekta. Ni Rishu ni Lenu nije bilo jasno zašto moraju otpustiti svoje pratioce, to inače nije bila obveza prilikom sastanaka Vijeća, no nisu se htjeli upuštati u rasprave s arheusom kad je ionako već bio u rasutom stanju.

„Arheuse, dopustite da nastavim“, javio se jedan od subarheusa s vrha stola. „Prije nego što su nas prekinuli, govorio sam o nužnosti odgode ovog sukoba. Jednostavno nismo spremni sukobiti se s Rewsartom, pogotovo ne nakon jedva izvojevane bitke kod Greefha. Regimente su nam u rasulu, izgubili smo čitavu jednu regimentu liječnika jer je onaj IDIOT od Jofgara zaključio da je sigurno ukloniti zaštite vaše regimente, Rish. „

Rish se samo blago naklonio u subarheusovu smjeru. Čovjek je istinu zborio, vojno stanje Akademije trenutno je bilo poprilično trulo.

„Ne!“

„Arheuse, zbilja!“ nastavio je sada već očajni subarheus. Očito je ovu raspravu s arheusom vodio već dulje vrijeme. „Slušajte nas! Ako krenemo na Rewsart, izginut ćemo!

„Ima razloga!“

„Arheuse.“ Sada se javio drugi subarheus, naginjući se naprijed da bi ga starac mogao vidjeti. „Koje je opravdanje za slanje tisuće dobrih dečki u smrt?“

„Arethei.“

Muk. Sve glave Vijeća pogledale su jedna drugu, žamor je zazujao prostorijom kao roj bijesnih pčela. Nikome nije bilo jasno što je arheus mislio pod tim „arethei“, što s njima? Nikad do sada nisu uzrokovali nikakve probleme, dapače, bili su i više nego korisni. Zašto odjednom zbog njih ići u rat?

„Arheuse, mislim da zborim u ime svih prisutnih kada kažem da ne razumijem o čemu govorite“, javio se sada treći subarheus, čovjek izuzetno dubokog i umirujućeg glasa. „Zar su arethei promijenili stranu?“

„Ne još.“

Opet žamor, ovaj put jači, kao da se pčelama pridružila i horda osa. Tek su sada svi bili zbunjeni. Rishu je napokon svanulo zašto je arheus zamolio da Len i on otpuste svoje aretheije, i zašto ni ostalih nije bilo u prostoriji. Ovo očito nisu smjeli čuti, štogod to „ovo“ bilo. U međuvremenu, arheus je nastavio.

„Špijun. Onaj koji je uletio u Akademiju prije nekih tjedan dana! Formulacije!!! Svitci!!!

Arheus je pričao nepovezano i bilo ga je teško pratiti. Dok su se svi mučili s odgonetavanjem njegovih istrzanih rečenica, jednome od subarheusa izraz lica se promijenio i glasno je uzdahnuo. Bilo je očito da je shvatio. Tišina se spustila nad Vijeće brzinom munje, sve glave sad su gledale izbezumljenog subarheusa i čekale.

„Svvvvitttci?“ pitao je prestravljeni subarheus. „Nema ih???“

„NE!“

Taj „ne“ bio je otpjevan u višeglasju. Polovica Vijeća je sad uzdahnula sinkronizirano, sve ruke su se uhvatile za svoje glave i svi nosovi su suosjećajno šmrcnuli. Rish i Len su se pogledali, obojica podignutih obrva, zatim su iste takve poglede uputili ostalim organizatorima. Posljednji koji je povezao šuplje arehusove rečenice u zastrašujuće saznanje je bio proarheus Vatrene navalne pa se i on uhvatio za glavu i duboko i kvalitetno šmrcnuo.

„Može li netko prestati sa šmrcanjem i uzdasima i objasniti nama stratezima o čemu se konkretno radi? Mislim, ako se već moram uhvatiti za glavu i šmrkati nos, želim barem znati zašto!“ progovorio je Rish glasno, razbijajući sveopće naricanje koje je vladalo prostorijom.


„Kolega!“ obratio mu se subarheus filozofije, onaj koji je prvi shvatio. „Formulacije prizivanja i otpuštanja aretheija! One koje su povjerene nama i samo nama! Nestale!“

__________ 4 __________

Vijećanje je nakon otkrića glavnog problema veoma brzo bilo okončano. Odlučeno je krenuti na Reswart čim prije kako bi se minimalizirala šteta. Nikome, doduše, nije bilo jasno kolika šteta zapravo jest jer su svi živjeli u uvjerenju da špijun nije stigao ništa konkretno učiniti prije nego je bio uhvaćen. Naravno, da su filozofi bili malo manje entuzijastični prilikom ispitivanja, špijun bi vjerojatno i danas bio živ i mogao bi puno toga objasniti.

Za početak, Rish bi ga volio pitati kako je uspio klisnuti pored tri navalne i dvije obrambene straže koje su sjedile na putu prema tamnicama gdje je ujedno bila smještena i okultna knjižnica. Nadalje, Rishu nije bilo jasno kako je lopov znao gdje i što treba tražiti jer svitci su bili velika nepoznanica većini stanovništva Il-hid-Astriala, pa i njemu samome. Tek nakon vijećanja, Rish je saznao za njihovo postojanje, a težine situacije u kojoj su se sada nalazili postao je svjestan kada mu je arheus osobno pojasnio magnitudu njihova gubitka.

Len je također bio iznenađen ali i ljutit jer je ipak bio zadužen za osiguranje Akademije, a nitko mu nikada nije rekao o čemu se radi u tim svitcima i zašto ih toliko marljivo mora čuvati. Svoj protest pokušao je istresti u kratkih pet minuta čak pred subarheusom Navalne strategije ali bez uspjeha. Pokazalo se da je, do maloprije, veoma mali broj ljudi uopće znao za svitke, a sada za njih zna pola vojnog tijela Akademije. Arheus ih je svih obvezao na čuvanje tajne i zaprijetio smrću bilo kome tko odluči razvezati svoju gubicu u nekoj od astrialovih brojnih krčmi. Svitci su i dalje morali ostati tajna.

Svitci. Nitko se nije mogao sjetiti odakle su stigli, tko ih je donio niti što na njima točno piše jer prijevoda nije bilo. Zahvaljujući nekom nadobudnom sanjaru koji je odlučio pročitati prvi redak prvog svitka (od ukupno dva) najbolje kako je umio, jer izgovor nije znao, danas svi okultnici uživaju u prijateljstvu i pomoći svojih aretheija. Naime, tom nesretnom sanjaru se nakon izgovaranja formulacije ukazalo biće. Krava. Koja se preoblikovala u kamen veličine zeca. Potom u tisu i onda natrag u kravu. A kad je krava progovorila, nedužni sanjar je pao u nesvijest. Da nije bilo krave, udario bi glavom ravno o šiljati kamen iza sebe i na mjestu ostao mrtav. Ovako ga je arethea spasila i omogućila svima ostalima da saznaju što je bilo.

U danima, mjesecima i godinama koje su uslijedile, sve više i više ljudi odlučilo je pročitati tu famoznu formulaciju. Obraćali su se sanjaru, sada već popularnom sanjaru, za pomoć pri izgovoru jer nisu nešto htjeli krivo naglasiti ili izostaviti koje slovo i potom uživali u spoznaji da se i njima ukazalo biće. Nije prošlo dugo vremena, a arethei su podučili svoje ljude okultnome. Jednu stvar, doduše, nisu htjeli podučiti novoosnovani red ljudi, okultnike, a to je prijevod ostatka svitaka. Još su samo dvije formulacije polučile uspjehom nakon izgovaranja, ostale su zvučale jednako mrtvo kao i izvikivanje riječi „kreten“ u vjetar. Jedna od njih vraćala bi dotičnog aretheija natrag u njegovu dimenziju, a druga bi otvarala kanal, upravo dovoljno širok da jedino aretheijeve misli mogu procuriti na ovaj svijet, no ne i on sam.

Sve to odigralo se toliko davno da više nitko ne pamti kada. Velika katastrofa, dvije tisuće godina prije Rishova i Lenova vremena izbrisala je gotovo sve tragove već spomenutog nesretnog sanjara, osim djelića informacija s kravom i oštrim kamenom. Jedino što se zna je da su arethei i ljudi povezani na toliko načina da se Rishu činilo čudnim što oduvijek nisu bili zajedno. Možda i jesu, možda je priča o sanjaru samo basna, to nitko ne zna, a arethei su bili veoma kriptični u svojim odgovorima na ta „neprirodna“ pitanja, kako su to oni zvali. No ono što se zna je da tajna aretheija više nije sigurna.

Postojali su i drugi gradovi osim Il-hid-Astriala koji su otkrili da se može manipulirati prirodnim elementima. Na koje načine su to otkrili, nitko od okultnika na Akademiji nije znao, a živo ih je zanimalo. Znalo se pouzdano da svoje vještine nisu pokupili od aretheija jer su sami arethei ispričali da nisu povezani ni sa kim osim s Astrialom. Nitko ih nikad nije prizvao osim stanovnika Rishova grada. Na pitanje bi li pristali na dijeljenje s drugim gradovima nisu odgovarali; dostojanstveni kao i uvijek, okrenuli bi temu na obrazovanje mladih okultnika ili na tekuće afere u gradu. Zato su i sami građani, koji su na aretheije gledali kao na nekakve polubogove, smatrali da su njihovi okultnici čisti, dok je sve ostalo „prljava magija“.

Upravo zbog toga, arheus je s ovog sastanka Vijeća izuzeo aretheije jer im nije htio odmah priznati da su svitci izgubljeni i da postoji mogućnost otkrivanja tajni njihovih prizivanja ostalima. Istini za volju, neki od proarheusa istaknuo je da svitci možda nisu ukradeni, samo zagubljeni negdje na Akademiji, budući da je špijun uhvaćen i pretražen i kod njega nije nađeno bilo ništa. Ono što proarheus nije znao, no Rish preko Lena, zaduženog za osiguranje Akademije, jest je to da je špijun imao pomoćnika. Još jednog kolegu iz Reswarta ili nekog vrbovanog okultnika iz samog Il-hid-Astriala, to se nije znalo, budući da je špijun bio mučen malo žešće nego inače.

Rish je posebno živciralo što se stihijski kretalo s planovima napada na Reswart, a da se nije prethodno sa stopostotnom sigurnošću utvrdilo da su svitci krenuli prema dotičnome gradu. To je bila jedna od boljki ljudi njegove klase, klase „povlaštenih“, što su vjerovali da će ih okultno i aretheiji izvući iz baš svake situacije. „Pa što ako i nisu ukrali naše svitke“, rekao je jedan glupi navalnik nakon što je vijest o možebitnom napadu na Reswart procurila među vojsku, „idemo ih svejedno razvalit, moj arethei me do sad sto puta izvadio iz sigurne smrti i opet će, jel tako, Lofe?“. Takav stav sve se češće mogao čuti među pripadnicima regimenti koje su se vraćale s pobjedama iz ratova. Aretheiji, okultno i usijane glave, loša kombinacija.

No, vremena je bilo malo. Ako su svitci doista ukradeni i ako upravo putuju prema Reswartu, treba krenuti s planovima odmah jer se nije znalo jesu li svitci u obrazovanim ili neobrazovanim rukama, koliko je dotična osoba vična čitanju i guranju nosa u krive stvari. Budući da je nestalo još dvadesetak svitaka čija je vrijednost, u usporedbi sa „svitcima“, sada bila zanemariva, vjerovalo se da pljačkaš nije znao što zapravo drži u rukama. Uz ove bitne, nestali su nasumični svitci koji nisu otkrivali konkretnu namjeru pljačke. Možda je lopov dobio naputke da zgrabi najviše čuvane ili najbolje ukrašene svitke jer obično takvi sadrže vrijedne informacije. Stoga Rish nije htio čekati na okupljanje čitave vojske i njenu procjenu. Odlučio je krenuti odmah. Alecto je bila oduševljena.


__________ 5 __________

Svoj plan iznio je Lenu kojeg je pronašao kako rovi po okultnoj knjižnici u tamnicama Akademije.

„Želiš ŠTO?“ pitao ga je Len, iščuđujući se, istovremeno zatvarajući željezom okovanu škrinju i gurajući je na jedvite jade natrag u njenu udubinu u zidu. „Potjera?“

„Razmisli malo!“ nastavio je Rish uzbuđeno. „Pljačkaš nije mogao daleko dospjeti u tjedan dana, Reswart je poprilično udaljen od nas i ako se kretao bez stajanja, jedva da je stigao do polovice puta!“

Len je odmahnuo rukom, mršteći se.

„Daj, čovječe!“ viknuo je sad već očajni Rish. „Alecto će me ponijeti, neću ići pješice nego na konju, pronaći ću gada, zatući ga i vratiti svitke natrag! Reswart ne mora ni znati da su bili na pragu velikog otkrića!“

„To što predlažeš je dobro u svojoj osnovi“, odvratio mu je Len, pokazujući mu da napusti prostoriju jer je mora zatvoriti vatrenim pečatom, „ali ne znamo ništa o tom čovjeku, je li uopće pobjegao, je li među nama, tko je, kuda je i kada je! Ništa. Jedino što možeš postići tim svojim uzaludnim lovom je da te Reswart otkrije i onda jao si ga svima. Ovako barem imamo element iznenađenja.“

„Baš.“

„Gle, ja te zadržati ne mogu“, rekao mu je Len, izgovarajući kratku frazu na napuštenome jeziku i stvarajući vatreni obruč oko dovratka. „Ali ti mogu dati savjet kao najbolji prijatelj, a to je da ne trčiš kao guska u maglu nego da pričekaš da se cijela stvar pokrene.“

„Ići ću“, Rish je tvrdoglavo ponovio, više za sebe. „Znam da je tip već na pola puta prema Reswartu, ne pitaj kako znam ali znam. Idem za njim, taman se ne vratio. Neka vojskica krene za mnom poslije.“

„E, pa, idem onda i ja s tobom!“


__________ 6 __________

Ogroman sivi oblak doplovio je s juga i prijeteći krenuo prema unutrašnjosti, puštajući putem tek pokoju kap, kao nagovještaj skore opake oluje. Nedugo za njim stigli su i ostali, svaki noseći svoj teret i jedva čekajući da ga negdje ispusti.

Jedna ljudska prilika čučala je u grmu borovnice, što nije bilo ugodno, uzevši u obzir da se grm svim raspoloživim snagama branio od uljeza, i čekala. Bila je tamne puti, ta prilika, lica uokvirena jednako tamnom i dugom kosom koju je nehajno vezala u raščupani rep, samo da joj ne smeta dok se koncentrira. A koncentrirala se na drugu ljudsku priliku, niskog muškarca koji je jurio cestom i spoticao se, neprestano se osvrćući što bi samo uzrokovalo novo posrtanje preko čvornatog korijenja i oštrog kamenja. Posrćuća prilika bila je još predaleko i prva, vrebajuća prilika, odlučila je pričekati. Usrdno se nadala da će kiša pričekati još nekoliko minuta jer ako sada padne, osoba koju vreba će se skriti među drveće i propast će joj ulov. Bila je gladna, bijesna i nadasve promrznuta, a trčeća osoba nosila je lijep plašt i torbu nabreklu kao da pet kilograma pečenog mesa čeka samo na nju.

Pljuk! Pljuk-pljuk! Žena je pogledala nebo i namrgodila se: kapi su se spuštale jedna za drugom kao da se rugaju njenom zavijajućem želucu. Podigla je luk, postavila strijelu i napela tetivu. Čekala je; još samo malo! Muškarac se opet spotaknuo, valjda petnaesti put u pet minuta, ali nije odustajao. Kiša još nije bila dovoljno jaka da bi ga natjerala na skrivanje pod krošnjama. Super, pomislila je, maknula smeđu kosu s lica i ponovo naciljala. Nadala se da neće pogoditi u kritično mjesto, nije željela muškarcu smrt, nikome nije željela smrt, samo je bila gladna, a već u tri sela nije smjela ući jer su je previše puta uhvatili u krađi. Još jednom i prijeti joj lomača.

Kiša je sada počela upornije padati i zrak je uskoro bio ispunjen sivom, hladnom izmaglicom. Žena je potiho proklela i napela mišiće ruke: sad ili nikad! U trenutku kada je htjela otpustiti strijelu, preplašio ju je glasni „pop“ i iznenadni miris breskve i od iznenađenja je ispucala strijelu put nemilosrdnog sivog oblaka, kao da mu se želi osvetiti zbog preuranjene kiše. Munjevito se okrenula, usput potežući okrhnuti bodež iz korica.

„Nemoj!“
„Kreja?“
„Da, ja sam, spremi to!“
„Kreja?“ ponovila je opet žena, još uvijek ne vjerujući. „Ti nisi bila san?“
„Kakav san, veoma sam stvarna! Dobro da sam stigla na vrijeme, da si ga ubila...“
„Nisam ga htjela ubiti, samo... onesposobiti. Gladna sam.“
„Ne, pusti ga... Veoma je bitan i ne znaš koliko. I ti si bitna, još i više nego on. Ne mogu dopustiti da ti se išta dogodi, posljedice bi bile...“
„Gladna sam.“
„Sjedi tu i ne miči se. Sjećaš li se onih riječi od jučer?“ pitala je Kreja dok je dugokosa žena spuštala tobolac s ramena.
„Recimo“, odvratila je.
„Super, onda. Zapali vatru i ne brini se zbog dima, osim onog tipa, nema nikoga u krugu od nekoliko kilometara, a on se neće zaustavljati, to ti jamčim“, savjetovala ju je Kreja. „Ja se vraćam s jelenjim butom čim se vatra razgori.“

Žena je promatrala kako vjeverica skakuće s jedne grane grma na drugu te se naposljetku baca prema tlu, putem se preoblikovavši u planinsku pumu. Ponovo joj je došlo slabo od tog prizora, isto kao i jučer. ŠTO je Kreja, pitala je samu sebe dok se i sama izvlačila iz grma i krenula u potragu za suhim grančicama. Kiša je bila prestala, prevrtljiva gadura, da barem nije ni pala! Tip bi već ležao u bolovima, a ona petsto metara dalje i uživala u hrani koje je ruksak jamačno bio pun.

Jedva je pronašla šaku granja koje kiša još nije bila dohvatila i naslagala ih na urednu hrpicu. Potom je palcem i kažiprstom stegnula korijen nosa, pokušavajući se sjetiti riječi koje ju je Kreja jučer, u onome što je bila uvjerena da je san, naučila. Razmišljala je punih pet minuta i zaključila da vrijedi pokušati, što li se lošeg može dogoditi ako pogriješi? Ispružila je ruku poviše grančica i šapnula „Rutuel gnese!“

Učinak je bio trenutačan! Vatra je veselo buknula i iz njenog dlana se spustila na grane, paleći ih u trenu. Žena je uplašeno odskočila i otresla dlan, iako ju nije bolio. Buljila je u mjesto na dlanu odakle je vatra izletjela pa prešla preko njega prstima. Ništa, gladak i pun bora kao i uvijek. S nepovjerenjem je gledala u topli plamen pred sobom i zatim polako ispružila ruke. Ništa nije frcnulo, a toplina je bila predivna. Čučnula je i nastavila se grijati, gledajući prema mjestu gdje je zadnji put vidjela Kreju. Čula je nešto.

„Vaera! Imam ga!“

__________ 7 __________


Konj je čekao u dvorištu. Nervozno je trzao glavom i kopao kopitom po tlu, dižući oblačke prljave prašine u zrak. Čovjek pored njega nije na to obraćao pozornost nego je i dalje buljio u daljinu, istežući vrat kako bi vidio preko drvenog zida koji je dijelio dvorište vojarne od ostatka grada. Konj je zarzao, strignuvši ušima i lupnuvši još jače kopitom po tlu. Čovjek i dalje nije reagirao i konju je bilo svega dosta.

„Ne popneš li se na mene ove sekunde, bacam sedlo u prašinu i idem po sjekiru da te zamlatim!“ vrisnula je konjska gubica na čovjeka pored sebe, prskajući ga slinom. „POKRET!!!“

„Evo, evo“, odvratio je Rish, odvraćajući pogled od nepregledne daljine ispred sebe i gledajući prema ulaznim vratima vojarne, „Len samo što nije.“

„A“, rekao je konj sućutno. „Opet ga se čeka, je li? A prošli put se reklo da će ga se rasčerečiti nožem ako zakasni makar i jednu minutu! Ti si zaljubljen u njega!“

„Alecto, kobilo!“ rekao je Rish, mazeći konja po sjajnoj grivi. „Opet si ljubomorna! I to na LENA!“

Alecto nije imala vremena za ljutiti odgovor jer se Len upravo stropoštao niz stube, noseći sedlo, oteži mač, tri para čizama, ruksak i tri čuturice očito upravo ispunjene vodom jer su se još uvijek presijavale, mokre, na zalazećem suncu. Dok je napola padao niza stube, Len je izgovorio sada već toliko vrijednu formulaciju i pored njega se, u kratkom krvavocrvenom bljesku i s oštrim mirisom zagorenih krumpira, pojavio Mox u obličju najružnijeg konja što su ga Alecto i Rish ikada vidjeli. Bilo je očito da je ljut što mora glumiti tegleću marvu.

„Mox, svih ti konja, pa kakva je to raga?“ pitao ga je zatečeni Len kojem je od šoka koji je uzrokovala Moxova nadrealna pojava, poispadala sva oprema iz ruku, usput ga dobro pričepivši po svakom od deset prstiju na nogama.

„Ne znam.“

„Kao da nikad konja nisi vidio“, ustrajao je Len. „Ajde, molim te!“

Tiho vrtloženje zraka i za manje od sekunde pred njima je stajao vranac, pomalo izubijan i mršav ali puno bolji od već spomenute rage koja je izgledala nesposobno za nositi i komad pljesniva kruha. Len je pohvalno potapšao Moxa, zagrlio ga, poljubio u ružnu, ofucanu gubicu i natovario mu sedlo na leđa. Rish se za to vrijeme popeo na Alecto i namjestio si noge u stremene, šapućući svojoj kobili na uho nešto što ju je natjeralo na glasni, rzavi smijeh. Mox je na to nervozno strignuo ušima i zagledao se prodornim pogledom u Alecto, koja je ušutjela istoga trena. Svejedno, pogled joj je titrao između Moxovih očiju i Moxova donjeg dijela tijela koje je bilo, blago rečeno, „ukočeno“.
„Čujem li i jednu riječ,“ šaputao je Mox jezivo prijetećim glasom, „gorjet ćete!“

Krenuli su.


__________ 8 __________

Vatra je već polako dogorijevala kada je Vaera konačno skupila dovoljno snage da se obrati Kreji i pita je za objašnjenje. Odbacila je jelenju koščicu koju je sve do tada cuclala i zagledala se u malenu vjevericu koja si je sređivala krzno, budno je promatrajući jednim velikim crnim okom. Primijetivši da je Vaera intenzivno gleda, vjeverica je spustila šapice niz tijelo i primirila se, čekajući.

„Ne razumijem.“

Vjeverica je blago poskočila i u zračnom vrtlogu koji je potrajao manje od sekunde, pretvorila se u balegara, potom u ružni panj te naposljetku natrag u vjevericu. Ponovo je podignula pogled i nasmiješila se. Vaeri je bilo mučno gledati sva ta vrtloženja, no pogled na vjevericu koja se smiješi od uha do uha bio je previše.

„Prestani, molim te!“

„Vaera, jesi li ikada prije vidjela išta slično meni?“ pitala ju je vjeverica visokim glasićem i doskakutala nekoliko koraka bliže, vadeći usput zaostalu grančicu iz svog pretjerano kitnjastog repa.

„Nikad.“

„Što misliš, što je posrijedi?“ nastavila je vjeverica, gledajući je crnim očima bez i jednog treptaja.

„Zlo? Magija? Halucinacija? Ne znam!“, odvratila je Vaera ljutito, odvraćajući pogled od vjeverice. „Ne znam... I ne znam što sam maloprije učinila da je vatra tako veselo skočila iz moga dlana... Ne znam zašto uopće pričam s vjevericom koja je ubila JELENA! Ništa ne znam, želim spavati, probuditi se i otkriti da je opet sve kao prije!“

„Spavati možeš ali ja ću svejedno nastaviti postojati, stoga je bolje da poslušaš što ti imam reći“, odvratila je vjeverica umorno i promeškoljila se na svojoj hrpici mahovine. „Slušaj me pozorno jer sve ovisi o tebi.“

„Krasno.“

„Uglavnom, nisi luda, niti sam ja halucinacija. Zla pogotovo nisam. Magija? Pa, neki ljudi vole nazivati fenomen koji si prouzročila maloprije magijom, neki ga nazivaju okultnim, neki ga se boje, neki ga obožavaju... Ono što je sada bitno sam, koliko god to možda bahato zvučalo, sam ja. A ti si još važnija.“

„Kako misliš...“

„Čekaj“, prekinula ju je Kreja. „Prvo ti moram reći što ili tko sam ja. A to će potrajati pa ti savjetujem da se malo bolje namjestiš. I ne brini oko nadolazeće kiše, neće nas smočiti.“

Vaera se osvrnula kako bi pogledala oblačinu na koju je Kreja ukazivala i stresla se pri pomisli na svu tu vodu koja samo čeka da izleti van. Odlijepivši oči od zlokobnog oblaka, okrenula se prema Kreji i kimnula.

„Slušam.“

„Vaera,“ počela je vjeverica uzvišenim tonom, „ja sam arethea!“

„Što si?“

„Arethea, naravno!“ odvratila je Kreja s notom razočaranja u glasu, očito očekujući bilo kakvu drugu reakciju osim ove. „Živim u dimenziji koja se preklapa s tvojim svijetom gotovo u svemu, osim u protoku energije. To je jedini razlog zašto ne možemo slobodno prolaziti među dimenzijama dok netko od vas svojim glasom ne stvori mo...“

Kreja je zastala jer je primijetila da ju Vaera gleda kao da je progutala otrovnu gljivu. Zgrčen izraz lica protumačila je ispravno i krenula ispočetka.

„Postoji dimenzija ili 'drugi svijet' gdje živi moj narod. Vi nas ne vidite, mi vas vidimo ali ne možemo k vama jer je barijera nepropusna. Ne pušta nas da 'procurimo' u vašu dimenziju. Jedino kada možemo k vama je kada čovjek svojim glasom stvori most, rupu, prolaz, kako god hoćeš. Tada proletimo u vaš svijet i opet ne možemo natrag, sve dok nas čovjek koji nas je i dozvao ne pošalje natrag, ponovo stvarajući most.“

„Most... Kak... Kolik... ovaj, gdj...“

„Zovemo se arethei. Ima nas... I čekamo...“

„Da?“

„Čekamo da nas netko od vas pozove. Već sam ti rekla kako čovjek svojim glasom otvara prolaz, zar ne? E, stvar je u tome da određeni čovjek dotakne svojim glasom samo jednog aretheija, i to uvijek istog. Uvijek isti arethei reagira na istog čovjeka... S vremenom mu postane najbolji prijatelj, više od prijatelja, puno više od ičega što si sposobna zamisliti kada su u pitanju veze. Više od muža ili žene, više od djeteta, sestre, brata ili majke. A znaš li zašto?“

„Kako bih znala kad još uvijek ne mogu prihvatiti činjenicu da pričam s vjevericom!“ viknula je Vaera skačući na noge. Zaboravila je da se bila zavukla pod grane ekstremno niskog bora pa je ispalila bujicu psovki dok je opipavala čvorugu koja je izrasla kao rezultat sudara s veoma tvrdom granom.

„Evo zašto!“ uzviknula je sada vjeverica. Zatim se dogodilo nešto od čega se Vaera skoro onesvijestila.

Kratka, intenzivna bol, toliko kratka da je Vaera bila sigurna kako ju je umislila. No ne fizička bol, više kao da ju je zaboljela svijest. Potom osjećaj težine u njenim mislima... Valovi... Neizmjerna toplina... Preplavili su je osjećaji ljubavi, dobrote i nježnosti koji ju je natjerali da se rasplače od sreće. No ti osjećaji nisu bili njeni. Točno je mogla razlučiti svoje od tih 'nečijih' iako nije bila svjesna što je granica. Um joj je jurcao gore dolje po novim mentalnim spoznajama i sada je osjetila vrtoglavicu pa je sjela.

Nekoliko puta pred očima zatitraše joj slike koje nikad prije nije vidjela svojim očima, u misli su joj uletjela sjećanja za koja bi se mogla zakleti da ih nije sama stvorila. Potom je vidjela samu sebe kako sjedi podno bora i cucla jelenju koščicu. Vidjela je zatim crvenu pustopoljinu, crveni grad i crvene ljude... Sve je bilo crveno i vladala je gromoglasna tišina. Vidjela je sebe, crvenu... A onda se čula kako pjeva. Čim je čula svoj glas, osjetila je neopisivu potrebu da samu sebe zagrli, priljubi se uza se i nikad se ne pusti. Toliko jako osjećala je tu potrebu da je tek sad postala svjesna kako je tvrda nevidljiva barijera postala tekuća, potom plinovita. Projurila je kroz nastali veo, crvena boja se razbila na milijun novih, živih i različitih i ona se zaletjela na samu sebe. Pretvorila se u kukca i sjela samoj sebi na rame, trljajući ticala o svoj vrat. Osjećaj ispunjenosti i svrhe preplavio ju je i potom je sve prestalo...

Kada je osvijestila, otkrila je da vatra sveudilj gori i da joj nešto grije vrat. Čula je kišu ali bila je suha. Pogledavši gore, vidjela je da kišne kapi naglo mijenjaju smjer jedan metar poviše njene glave. Stvar za vratom se promeškoljila i brzo je svrnula pogled. Podulja kuna zlatica bila joj je omotana oko vrata. Upravo se probudila i iskezila svoje oštre zubiće, zijevajući kao som.

„Kreja!

„Vaera?“

........ (treba efektivan svršetak/nastavak)


__________ 9 __________

„Znaš, jedna mi stvar nije jasna, Len“, razbio je tišinu Rish dok su jahali prema sjeveroistoku i ogromnoj planini čiji vrh se jedva nadzirao iza svih ostalih „patuljastih“ planina pred njom. „Ti si zadužen za osiguranje Akademije. Zadužen si za posebno tetošenje škrinje sa svitcima. Uletio je špijun, otkrili ste pomoćnika. I nitko se nije sjetio, sve do maloprije, pogledati što je s tim prokletim papirima?“

„Oduvijek sam govorila kako navalnike ne krasi pretjerana lucidnost“, oglasio se konj pod Rishovim tijelom. „A evo mi i dokaza.“

„TOMU nisam ja kriv“, zabrzao je s odgovorom Len jer je osjetio, i mentalno i fizički, da se Mox sprema odvratiti na Alectin ujed jednakom mjerom. „Ja sam odmah odlučio pregledati čitavu knjižnicu no pored mene se niotkuda stvorio subarheus i rekao da će sam srediti stvar, ja bolje da odem istraživati tko je izdao domovinu, bla bla bla…“

„Dobro,“ odvratio je i dalje zbunjeni Rish, nježno mazeći Alectinu smeđu grivu, „no to onda znači da je dotični subić tjedan dana šutio i sada još k tome i veoma vješto glumio iznenađenje kada je arheus objavio kako svitaka nema!“

„Misliš da je upleten?“ upitao je vranac s Rishove lijeve strane i okrenuo svoje izduženo lice prema Rishu.

„Len, kakvo je osiguranje dolje?“ pitao je Rish, ne obraćajući pozornost na Moxovo pitanje. „Pretpostavljam da su svitci bili dodatno zaštićeni?“

„Pa gle, stari, nije da baš smijem s tobom raspravljati o metodama zaštite najvažnije prostorije u Akademiji no budući da je stanje takvo kakvo je, ne vidim razloga zašto ne.“ Len se promeškoljio na Moxu, stegnuo ogrtač jer je Sunce već odavno bilo zašlo i ostavilo ih na milost i nemilost hladnoći koja je stezala iako se travanj već bližio kraju.

„I sam znaš da pet straža stoji na putu do tamnice, gdje je i knjižnica?“ počeo je s notom ponosa u glasu. Bilo je očito da uživa dijeliti detaljne informacije o svom poslu, iako se maloprije tobože zgražao nad tom samom činjenicom. „Dvije su iz tvoje branše, tri iz moje. Nakon straža slijedi niz vrata od kojih su svaka zapečaćena određenom formulacijom i ne možeš proći osim ako nemaš ideju o kojoj se točno okultnoj metodi zaštite radi. Devetero ljudi na cijeloj Akademiji, zajedno sa mnom, ima tu ideju. Svi su ispitani i nitko za sada ne djeluje sumnjivo.“

Zastao je da potegne gutljaj mlakog čaja pojačanog kvalitetnim alkoholom, dopustio si je blagi drhtaj dok je na trenutak raskopčao ogrtač kako bi ga potom još jače stegnuo i nastavio. Konji su zijevnuli.

„I tako… Svaka vrata imaju svoju zaštitu, svaka škrinja ima svoju zaštitu. Postoje prostorije, postoje i škrinje koje imaju slabiju i one koje imaju jaču zaštitu. Svitci su se nalazili u prostoriji koja je imala maksimalnu zaštitu. U nju su mogli ući samo subarheusi i arheus no jedino je dotični glavni glavonja imao tu privilegiju da skine apsolutno svaku zaštitu s jedne jedine škrinje koja se unutra nalazila, iza još jednih vrata u toj maksimalno zaštićenoj prostoriji. Pretpostavljam da su unutra bili svitci.“

„Znači, jedino je arheus mogao otvoriti škrinju sa svitcima?“ upitao je Rish, bivajući sve zbunjeniji iz minute u minutu. „Ne, još uvijek mi išta nije jasno. Maksimala unutar maksimale. Tko su tih devet ljudi koji imaju pristup knjižnici, uopće?“

„Vjeruj mi, meni je još manje jasno“, odvratio je Len gladeći Moxa po leđima. „Arheus, sva četvorica subarheusa, knjižničar i knjižničarka, Tritr i ja.“

„Tritr?“ uzviknuo je Rish tako naglo da ga je Alecto od šoka skoro izbacila iz sedla. „Oprosti, ljepoto. Pa eto ti tvog krivca!!!“

„Daj ne budali!“, odvratili su u isti glas i Len i oboje aretheija.

„Kriviš ga samo zato jer ti je oduran“, javila se Alecto rzavim glasom.

„Čovjek je prastar i slijepo odan arheusu, prije bi se ubio kuhačom nego izdao čovjeka za kojim liže pod kojim je gazio!“ nadovezao se Len i mrko pogledao Risha.

„Tip nema mozga za takvo nešto, starost mu ga je čitavog izjela“, završio je tiradu Mox i strignuo ušima.

„Dobro, gle koja paljba!“ ljutito je odvratio Rish i nastavio mirnijim tonom, jedva se savladavajući. U glavi je već skovao plan kako natjerati Tritra da prizna krivicu. „A subić koji te poslao van dok si pokušavao ustanoviti što je nestalo?

„Glerd, subarheus filozofije. Gle, njih četvorica mogu ući u maksimalno zaštićeni prostor no unutra ne mogu ništa otvoriti, niti jednu škrinju, kamoli tu malu ostavicu gdje su, očito, bili svitci. Sve što je mogao napraviti jest provjeriti jesu li zaštite na mjestu. I bile su. Svatko tko je završio Akademiju može prepoznati zaštitu kad na nju naleti, to nije neko umijeće. Kao što može prepoznati i jačinu. A subarheus je posvjedočio kako je sve bilo na svom mjestu, zaštite jednako jake kao i uvijek, da su djelovale nedirnuto i to je to.“

„Dakle, sada se iz svega ovoga može zaključiti ili da je arheus glavni osumnjičeni ili da je provalnik znao sve tipove zaštita, kao i kako ih vratiti i učiniti da izgledaju nedirnutima…“ završio je Rish tmurno. „Alecto, ljubavi, što ti misliš?“

„Mislim da biste vas dvojica trebali prestat s nagađanjima i ti, Lene, s otkrivanjem povjerljivih informacija“, rekla je i kihnula, skoro zbacivši Risha s leđa. „Oprosti, noćni leptir. Najvažnije je da uhvatimo stvora prije nego što izazove nepopravljivu štetu. Uopće neću niti počinjati o tome kakve implikacije vuče otkrivanje formulacija jednom gradu kako što je Reswart. Koliko sam čula i koliko znam o njima, ne bih ih niti štapom upravljanim najgorom okultarijom dotaknula. Barbari, stoka, prljavi izrodi i takvo nešto da priziva NAS? A, ne, ne dok ima daha u ovoj kobili!“

Prodorno je zanjištala i dala se u nenadani galop. Po treći put te večeri, Rish je skoro odletio s njenih leđa. Len i Mox ostali su iza njih u oblaku prašine i iznenađeni reakcijom Rishove aretheje. Požurili su da sustignu Alecto. Od kradljivca još ni traga.